PREPORUKA: 10 FILMOVA O RADNICIMA I BORBI ZA RADNIČKA PRAVA KOJE MORATE POGLEDATI!

10 Dec PREPORUKA: 10 FILMOVA O RADNICIMA I BORBI ZA RADNIČKA PRAVA KOJE MORATE POGLEDATI!

1. MODERNA VREMENA (Modern times – 1936)

Režija: Charles Chaplin

Scenario: Charles Chaplin

Glavne uloge: Charles Chaplin, Paulette Goddard, Henry Bergman

Remek-djelo nijemog filma je ultimativna stavka na svakoj listi ovog tipa. Nije da iz ovog perioda nema i drugih kvalitetnih uradaka na temu položaja radnika (poput Ejzenštajnovog „Štrajk“ iz 1925. godine), ali način na koji je Čaplin obradio brutalnost industrijskog perioda prema „malom“ čovjeku i radniku učinio je da ovaj film bude popularan i danas, skoro 100 godina kasnije. Genijalna crna komedija koja kombinuje humor i socijalnu kritiku, za temu ima predatorski kapitalizam i sveprisutnu ekonomsku nejednakost koja običnog radnika u fabrici tretira kao potrošnu robu i izbacuje na rub društva.  U mnogo čemu proročanski, jednako aktuelan i danas, sa ikoničkim sekvencama glavnog junaka zaglavljenog u zupčanicima mašine i idiličnim jutrom u trošnoj kolibi, film predstavlja nezaobilazno štivo svakog filmskog sladokusca.

2. NA DOKOVIMA NJUJORKA (On the Waterfront – 1954)

Već odavno klasično djelo sedme umjetnosti, sa osvojenih osam Oskara, uključujući i one za najbolji film, najboljeg reditelja, i glavnog glumca, film prati Terija Maloja (Marlon Brando), bivšeg boksera koji radi u lukama. Kada svjedoči ubistvu sindikalnog vođe, suočava se s moralnim sukobom između vlastitog straha i pritiska korumpiranog sindikata koji kontroliše luku. Kroz sukobe s mafijom, odnosom s Edi (Eva Marie Saint), sestrom ubijenog sindikaliste i saradnjom sa inspektorom Berijem (Karl Malden), Teri se bori protiv korupcije kako bi pronašao svoj integritet. Glavna tema filma je borba pojedinca protiv korupcije i nepravde u radničkom okruženju. Terijev put prema hrabrosti, suočavanje s prošlošću i odbijanje da ćuti, predstavlja snažnu poruku o moralnom integritetu i ličnoj odgovornosti, ali i naglašava kako pojedinac, iako tek mali dio velikog sistema, može imati značajan uticaj na promjenu. Film istražuje i pitanje lojalnosti prema zajednici, pravdi i vlastitim uvjerenjima, postavlja pitanja o etici, hrabrosti i važnosti pojedinca u borbi protiv sistema koji zloupotrebljava radnike. 

3. RADNIČKA KLASA ODLAZI U RAJ (La classe operaia va in paradiso – 1971)

Režija: Elio Petri

Scenario: Elio Petri, Ugo Pirro

Glavne uloge: Gian Maria Volonté, Mariangela Melato, Gino Pernice

Jedan od važnijih filmova italijanskog i evropskog političkog filma, koji je dobio Zlatnu palmu na filmskom festivalu Kanu 1972. godine, priča je o Ludoviku Masi (Gian Maria Volonté), radniku u fabrici električnih uređaja, koji na poslu izgubi prst i bude otpušten zbog ljevičarskih uvjerenja. Ova potresna drama, u kojoj glavni junak, nadimkom  Lulu, kroz sukobe s poslodavcima, sindikatom i samim sobom, proživljava proces političkog osvješćivanja, ujedno i kritički analizira odnos poslodavca i radnika, ali i ulogu sindikata i salonskih ljevičara, prikazanih u ovom slučaju kao nabijeđene studente koji se najviše ističu praznom pričom.

4. OKRUG HARLAN, SAD (Harlan County, U.S.A. – 1976)

Režija: Barbara Kopple

Jedan od dva dokumentarna filma koji se morao naći na listi zbog izuzetne snage ove istinite priče, za koju je njegova režiserka Barbare Kopl, ovjenčana Oskarom. Ocjene koje film ima na IMDB-u (8,2/10), Rotten Tomatoes (100/100), Metacritic (80/100) dovoljno govori o tome kakav utisak ostavlja i na gledaoce 21. vijeka. Njegova snaga leži u autentičnosti prikaza trinaestomjesečnog štrajka i borbe rudara za bolje uslove rada, nakon što vlasnici rudnika uglja (Brookside Mine, Harlan County-u, Kentacky), odbiju da potpišu kolektivni ugovor. Da sve nije zabilježeno kamerom, teško bi bilo povjerovati u nivo podlosti kojom se korporacija služila, kako bi slomili štrajk. Njihovoj bezgraničnoj pohlepi i gargantuovskoj glađu za novcem, koja ih motiviše na najprizemnije prljavštine i brutalnosti, Kopl kontrastira dostojanstveni i plemeniti otpor siromašnih radnika i njihovih porodica. Umjesto apstraktnog, distanciranog prikaza konflikta, film ističe ljudsku stranu sukoba. Veličanstvenost snage ljudskog duha u borbi za pravdu i slobodu otkrivamo u ovoj američkoj „zabiti“, kroz razgovore sa rudarima, članovima njihovih porodica, nenametljivi prikaz njihovog svakodnevnog života i posljedice koje stoički trpe zbog korporativnih odluka.

5. NORMA RE (Norma Rae – 1979)

Režija: Martin Ritt

Scenario: Irving Ravetch, Harriet Frank Jr.

Igraju: Sally Field, Beau Bridges, Ron Leibman

Kada se u fabrici pojavi sindikalista Ruben Varsovski (Ron Leibman), Norma Re postaje svjesna nepravdi i teških uslova rada. Inspirisana borbenim duhom Rubena, Norma Re postaje ključna figura u organizovanju sindikata, suočavajući se s otporom od strane uprave i nekih kolega radnika. Pored  toga što tematizuje odnos snaga između pojedinca i korporativnih interesa, naglašavajući važnost solidarnosti među radnicima, priča o Normi Rae ističe i pitanje emancipacije žena i njihove borbe za jednakost na radnom mjestu.

Sally Field, koja igra glavnu junakinju, osvojila je Oskara za najbolju glavnu glumicu, a njena iznijansirana i sugestiva glumačka bravura, jedna je od ključnih doprinosa uticaju ovog filma i njegovom uspjehu.

Valja napomenuti da je film inspirisan stvarnim događajima. Zasnovan je na životu Kristi Brinson, radnice fabrike tekstila koja se zalagala za prava radnika i sindikalnu aktivnost.

6. SILKVUD (Silkwood – 1983)

Režija: Mike Nichols

Scenario: Nora Ephron, Alice Arlen

Igraju: Meryl Streep, Kurt Russell, Cher…

Iako Holivud važi za jednog od glavnih protagonista nemilosrdnog kapitalizma, evo još jednog sjajnog „lijevog“ filma iz njegove zlatne ere, koji je imao snažan uticaj i van biskopskih sala. Kao i prethodnik, utemeljen je na stvarnim događajima i prati radnicu u fabrici plutonijuma, prikazujući nedostatak sigurnosnih mjera i izloženost radnika opasnostima od zračenja. Karen Silkvud (Meryl Streep) postaje aktiviskinja koja pokušava upozoriti na ove opasnosti i zatražiti poboljšanja uslova rada, kako bi zaštitila sebe i svoje kolege. Međutim, tada se suočava sa otporom od strane vlasti i šefovima koji joj se suprotstavljaju na najmonstruozniji način. Odlična režija Majka Nikolsa uspješno kombinuje dramu sa elementima trilera, stvarajući napetu atmosferu koja gledaoca drži angažovanog tokom cijelog filma.

Silkvud je došao u vrijeme kada je javnost počela da razvija svijest o opasnostima nuklearne energije i sigurnosnim pitanjima u nuklearkama i značajno je uticao na proširivanje kritičkog pristupa ovoj temi, pojačavajući napore za boljom regulacijom u industriji koja se bavi nuklearnom energijom. Uprkos tome što je ta industrije osporavala prikaz događaja u filmu, podstkao je mnoga pitanja o etici, moći korporacija, etici u poslovanju, prikrivanju informacija i cijeni koja se plaća kada pojedinci pokušavaju iznijeti istinu na vidjelo.

7. THE BIG ONE (The Big One – 1997)

Režija: Michael Moore

Teško je i zamisliti neku listu filmova sa socijalnom tematikom, a da na njoj ne bude zastupljen jedan od najpoznatijih kritičara američke spoljnje, unutrašnje, rasne… jednom riječju, sveameričke politike. Naravno, riječ je o Majklu Muru, čuvenom „lajavcu“ i autoru čiji filmovi ne ostavljaju ravnodušnim ni njegove najvatrenije negatore i protivnike. Iako mnogi njegove radove ne smatraju dokumentarnim filmovima, već pamfletima i političkim proglasima, kampanjama smišljenim za denunciranje meta sa previše proizvoljnosti, ostrašćenosti i površnosti, neće biti da su sasvim u pravu. Njegov simplifikovan pristup, obogaćen ličnim komentarima, cinizmom, humorom, filmskom naracijom, namjernom dramatizacijom i montažom, zapravo su pitanje stila, koji je dokumntaristici donio dugo čekano osvježenje. Na temelju njegovih revolucionarnih filmova nastajaće čitavi podžanrovi donoseći dokkumentarnom filmu povratak na svjetla pozornice.

U filmu The Big One, Mur je već zreo autor, koji zna šta hoće. Snimljen je tokom njegove turneje „Downsize This!” tokom 1996. godine. Glavna tema je korporativna Amerika, njena pohlepa i posljedice koje to ima na američke radnike. Moore putuje širom Sjedinjenih Američkih Država, posjećujući različite kompanije i razgovarajući s radnicima koji su otpušteni ili suočeni s otkazima samo zbog korporativnih odluka o smanjenju troškova, iako zarađuju miljarde dolara. Na vatri njegovih provokativnih pitanja i sablažnjivih komentara, opeći će se ili ispasti nedotupavni pokvarenjaci izvršni direktori velikih kompanija, političari, biznismeni. „Nasankaće se“ i sam Bil Klinton, tadašnji predsjednik Amerike, kojeg ogoljava kao nekog ko je podlegao uticaju korporacija i izdao demokraske ideale, a nezaboravni razgovor u kojoj izvršnom direktoru kompanije Nike, Filu Najtu, nudi plaćeni put u Indoneziju, kako bi vidio u kakvim uslovima rade djeca!!! u njegovim fabrikama sportske opreme, padnuće vam svaki put na pamet kad kupujete neki od  proizvoda ove firme.  

8. NAPRAVLJENO U DAGENHAMU (Made in Dagenham – 2010)

Režija: Nigel Cole

Scenario: William Ivory

Glavne uloge: Sally Hawkins, Bob Hoskins, Andrea Riseborough

Da je pitanje borbe za radnička prava nepovratno povezano sa progresivnim idealima humanizma, jednakosti i slobode, svjedoči i ova ekranizacija stvarnih događaja iz 1968. godine, kada su se radnice Fordove podružnice u Dagenhamu u Engleskoj ustale protiv rodne diskriminacije.

Kada radnice u podružnici za proizvodnju auto sjedišta otkriju da su njihove plate znatno niže u odnosu na muškarce koji obavljaju sličan posao, ogorčene nepravdom i diskriminacijom, odlučuju se da prekinu tu politiku. Pošto sindikalni pregovori ne daju rezultate, radnice preduzimaju radikalniji korak i organizuju štrajk. Rita O Grejdi (sjajna Sally Hawkins), glavna junakinja, postaje vođa i predstavnica radnica u pregovorima s poslodavcem. Međutim, to je dovodi pred velike izazove, uključujući otpor sindikalaca (ne samo muškaraca), predrasude okoline, ali i sukobe unutar vlastite porodice. Kroz seriju događaja, donošenjem neočekivanih odluka i povlačenjem mudrih poteza koje ciljano privlače medijsku pažnju i drugu stranu dovode u pat poziciju, ove hrabre junakinje postižu uspjeh, utirući tako put za bolje uslove rada budućih generacije žena. Iako se konkretno bavi pitanjem radnih uslova, film slavi snagu i odlučnost žena koje se bore za svoja rodna prava, ukazujući na važnost njihovog doprinosa društvu.

9. JA, DANIJEL BLEJK (I, Daniel Blake – 2016)

Režija: Ken Louch

Scenario: Paul Laverty

Glavne uloge: Dave Johns, Hayley Squires, Sharon Percy

Čuveni britansi režiser, slavljen kao holivudska zvijezda, a koji zapravo nikada nije podlegao zovu Holivuda i u svojoj osmoj deceniji snima remek djela svjetske kinematografije. U eri nametljive hiperprodukcije superherojskih filmova, adrenalinskih akcionih franšiza i specijalnih efekata, njegovi – produkcijski nezahtjevni i, u odnosu na pomenute, jeftini – filmovi, ipak pune biskosopske hale i pomjeraju granice sedme usmjetnosti, pružajući gledocima autentično estetsko i duhovno zadovoljstvo.

 “Ja nisam kursor na kompjuterskom ekranu. Nisam ni broj osiguranja. Ja sam čovjek”- riječi su glavnog junaka, koje najbolje predstavljaju temu ovog filma. Danijel Blejk (Dave Johns), radnik od 59 godina iz Njukasta u Engleskoj, suočava se sa kafkijanskom birokratijom nakon što doživi srčani udar. Uprkos ozbiljnom zdravstvenom stanju, algoritamski postavljen sistem ga ne prepoznaje kao nesposobnog za rad, bez obzira na to što njegov doktor odbija da potpiše da je radno sposoban. Bezlični dehumanizovani birokratski aparat, prisiljava ga da traži posao kako bi za vrijeme nezaposlenosti mogao ostvarivati pravo na socijalnu pomoć. Čovjek koji je cijelog života bio samo stolar, pred kraj radnog vijeka prinuđen je da uči nove vještine, „osposobljava se“, prati tržište rada….Neočekivano prijateljstvo sa Kejti, samohranom majkom koja se takođe bori s birokratijom i neljudskim pravilima socijalnog programa, donijeće mu određeno olakšanje i motivaciju, gdje zajedno pokušavaju preživjeti i očuvati svoje dostojanstvo u sistemu koji ne prepoznaje ljudsku stvarnost.

10. IZVINITE, NISMO VAS NAŠLI ( Sorry, We Missed You – 2019)

Režija: Ken Louch

Scenario: Paul Laverty

Glavne uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Mcgowan, Katie Proctor

Za kraj liste, opet briljantni Ken Louč, jedini režiser koji se na ovoj listi našao sa dva filma. Ne zbog toga što nam je ponestalo favorita na ovu temu (a koje jedostavnom pretragom možete sami pronaći na internetu), već zato što je riječ o režiseru čija je gotovo cijela filmografija dosljedno posvećena temama socijalne pravde, radničke klase, ljudima sa margine i njihovim sudbina koje, uglavnom, najmanje zavise od njih. Koji god njegov film da pogledate, neće vas ostaviti ravnodušnim – što zbog emaptije koju će vam, bez izuzetka, probuditi, što zbog umješnosti da svakidašnje događaje i likove koji prolaze pored nas, pretvori u velike filmske priče i junake. 

Takav je i film Izvinite, nismo vas našli, još jedan komentar na savremene oblike ekonomske eksploatacije ljudi. Kroz suptilni humor, Louč nam priča o porodici Tarner koja se bori sa finansijskim izazovima u savremenom Mančesteru. Glavni fokus je na ocu, Rikiju, koji, suočen s teškoćama pronalaženja stabilnog posla, odlučuje da postane dostavljač paketa kako bi stvorio bolju budućnost za svoju porodicu. Optimističan, on ne uviđa da sklapa nepovoljan ugovor sa kompanijom za dostavu paketa, sa velikim rizikom po njega, a nikakvim za kompaniju. Neće proći puno vremena da shvati u šta se uvalio, iako i supruga Abi radi kao njegov vozač, pružajući mu dodatnu podršku. Razvoj događaja, uzrokovan ovim poslom, unosi do tada nepoznatu dinamiku u dom Tarnerovih, suočavajući ih se s teškim izborima i stvarima koje narušavaju njihov porodični (ne)sklad. Kroz realistične prikaze likova i njihovih svakodnevnih izazova, „Izvinite, nismo vas našli” postavlja pitanja o cijeni koju porodica plaća kako bi preživjela u modernom kapitalizmu.

M. Markolović

Teskt je nastao u okviru projekta „Rights UP,Rise UP!“, koji realizuje NVO KUĆA u partnerstvu sa NVO DSCG. Projekat je podržan od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO) u okviru programa „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost NVO KUĆA i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.