Posljednih decenija globalna ekonomija je brzo rasla, ali je zajedno sa njom porasla i globalna nejednakost. Mnoge vlade su prioritet dale interesima multinacionalnih kompanija, umjesto radnicima – uključujući pravične plate, socijalnu zaštitu i bezbjedne uslove rada. Ovaj pristup je veći deo bogatstva koje proizvode milioni radnih ljudi koncentrisao u ruke nekolicine njih i učinio pristojne poslove sve nesigurnijim. Globalna ekonomija obiluje eksploatacijom – milionima radnika širom svijeta su uskraćena elementarna prava i dostojanstvo na poslu.
Izveštaj iz 2016. godine, Specijalnog izvestioca UN-a za prava na mirno okupljanje i udruživanje, Maina Kiai-ja, potvrđuje ovaj trend. Izvještaj se fokusira na najmarginalizovanije radnike (uključujući neformalne, migrante i ženske radnike), naglašavajući kako je globalizacija dovela do povećanja produktivnosti i bogatstva, ali je istovremeno značajno pogoršala uslove rada i narušila socijalnu zaštitu za mnoge radnike. Izvještaj ilustruje i kako su neke države posebno željne da ograniče pravo na štrajk, uz gušenje sindikata i odmazdu protiv aktivista, iako su takva prava decenijama utemeljena u međunarodnom pravu i postala su dio običajnog međunarodnog prava. Tradicionalni alati zaštite radničkih prava – uključujući sindikate, štrajkove i kolektivno pregovaranje – rapidno su oslabljeni u mnogim djelovima svijeta. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja su osnovna prava upravo zato što su ključna za ljudsko dostojanstvo, ekonomsku osnaženost, održivi razvoj i demokratiju.
Rastuća koncentracija korporativne moći slabi radnička prava. Iako su države prema međunarodnom pravu obavezane poštovati i promovisati radnička prava, snaga multinacionalnih korporacija često dovodi do neuspjeha u tome. Radnicima je sada više nego ikad potrebna zaštita: globalizacija znači neviđeni rast složenih globalnih lanaca snabdijevanja, masovnu migraciju radne snage i veliku neformalnu ekonomiju. Većina radnika u svijetu isključena je iz pravnih okvira i nema kolektivnu pregovaračku zaštitu ili zaštitu sindikata. Bez uživanja ovih prava na radnom mjestu- zaključuje se u izvještaju – radnicima ne ostaje previše poluga za promjenu uslova u kojima rade.
“Toliko radnika radi dugi niz sati za niske plate u nebezbjednim i nezdravim uslovima, rizikujući bolesti, povrede i smrt. Rade bez osnovne socijalne zaštite poput zdravstvene njege, obrazovanja, penzija ili, u slučaju žrtava trgovine ljudima, prava da biraju ili napuste zaposlenje.” – Maina Kiai, specijalni izvestilac UN-a za prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja
Inicijative korporativne društvene odgovornosti jesu korisne, ali Khai smatra da one ne mogu biti zamjena za obavezno sprovođenje prava s obzirom da su takve inicijative dobrovoljne i neobavezujuće prirode.
Prvi korak ka rješavanju ovih problema on vidi u ukidanje vještačke razlike između radničkih prava i ljudskih prava. Ističe da su radnička prava kao ljudska prava prepoznate i relevantnim međunarodnim instrumentima (uključujući Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i ILO Konvencije 87 i 99). Uostalom u Univerzalnoj deklaraciji to jasno i piše na više mjesta: Svako ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti; Svako ko radi ima pravo na pravičnu naknadu za svoj rad, koja mu obezbjeđuje dostojanstven život za njega i njegovu porodicu; Svako ima pravo na radne uslove koji su u skladu sa njegovim dostojanstvom i na zaštitu od svake vrste zlostavljanja na radnom mestu, kao i pravo na odmor i slobodno vrijeme; Svako ima pravo na pravične i zadovoljavajuće uslove rada u pogledu bezbjednosti i higijene; Svako ima pravo na slobodu udruživanja na radu, na pravo štrajka i na pregovaranje o radnim uslovima, uključujući i pregovaranje o štrajku.
Ovaj prelomni izveštaj bio je jasan poziv na akciju vladama i poslodavcima širom svijeta da djeluju na njegovim saznanjima i odmah prepoznaju radnička prava kao ljudska prava radnika, kao i međunarodnoj zajednici da se jače za njih založe, kako bi se omogućilo radnicima da ostvaruju svoja prava na radnom mjestu i obezbedila efikasna sredstva za njihovo kršenje.
Da li su prava radnika zaista ljudska prava?
Ovo pitanje se intezivno razmatra poslednje decenije na svim nivoima: od sindikata preko nevladinih organizacija do akademske zajednice. Linija između radničkih prava i ljudskih prava – ako je ikada postojala – sve je zamagljenija, a pitanje da li su radnička prava ljudska prava intenzivno se razmatra poslednjih nekoliko godina na svim nivoima: od akademika, preko civilnih ogranizacija do sindikata.
Jedni, ugovore o socijalnim pravima smatraju slabijim jer nisu „ostvarivi” pred sudom, tvrde da su socijalna prava samo „težnje”, a ne „prava” u pravom smislu.
Drugi se ne slažu, tvrdeći da su sva ljudska prava međuzavisna. Ne možete zaštititi neka ljudska prava, a zanemariti druga, jer su međusobno podržavajuća. Prava radnika ilustruju ovu povezanost: ravo na rad ništa ne znači, osim ako postoji i pravo na dostojan rad, odnosno ne možete tvrditi da je pravo na rad zaštićeno kada su radnici eksploatisani. Zabrana ropstva ili prisilnog i obaveznog rada ne može se odvojiti od prava na dostojanstven rad.
„Ljudska prava, prema mom razumijevanju ovog koncepta, predstavljaju niz ograničenja u vršenju vlasti državi i onima koji vrše vlast u ime države. Zabranjeno im je da se miješaju u slobodu istraživanja ili izražavanja, nisu ovlašćeni da proizvoljno lišavaju slobode bilo koga, spriječeni su da oduzmu svakome pravo na jednak tretman jednaku zaštitu od zakona, zabranjeno im je da postupaju okrutno i moraju poštovati zonu privatnosti.
Socijalna pravda, s druge strane, odnosi se na raspodjelu ili redistribuciju bogatstva i resursa. Postizanje socijalne pravde često uključuje vršenje vlasti, a ne samo postavljanje ograničenja na vlast. U prošlom vijeku, kako protivnici tako i pristalice socijalne pravde počinili su ozbiljne povrede ljudskih prava protiv stotina miliona ljudi. Vjerujem da bi organizacije poput Human Rights Watch trebala skrenuti pažnju na zloupotrebe ljudskih prava gdje god i kada god se one vrše, bez obzira da li to rade protivnici ili pristalice socijalne pravde. Pretvaranje organizacija ljudksih prava u organizaciju za socijalnu pravdu bilo bi u suprotnosti s ovom ključnom ulogom.“ – smatra Aryeh Neier, predsjednik emeritus Fondacije za otvoreno društvo, bivši izvršni direktor i osnivač organizacije Human Rights Watch.
Margot Salomon, vanredna profesorka na Pravnom fakultetu Londonske škole ekonomije (LSE) i direktorka multidisciplinarnog laboratorije (Laboratorija za napredna istraživanja o globalnoj ekonomiji) pri LSE Odeljenju za ljudska prava, kaže da je tačno da je socijalna pravda povezana s distribucijom ili redistribucijom bogatstva i resursa, ali takođe se odnosi i na distribuciju i redistribuciju moći, i u tome socijalna pravda nije drugačija od građanskih i političkih prava, tzv. „osnovnih“ ljudskih prava.
„Ideja da su građanska i politička prava prava jedina istinska ljudska prava, prevazićena je razvojem teorije, prava i prakse. Ljudska prava – kako građanska i politička, tako i ekonomska i socijalna – sinergetski funkcionišu. Politčki neuspjesi, kao što je nedostatak finansijskog nadzora koji je dovelo do krize, izazvali su socijalne i ekonomske štete najteže vrste. Rješenja će takođe zahtijevati holistički pristup, od obezbeđivanja ‘minimalnog jezgra! svih prava u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – kao što je UN Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava zahtijevao od Španije – do prava građana na informacije kako bi pratili i oblikovali politiku sada i u budućnosti. Sugerisati organizacijama za ljudska prava da je socijalna pravda na neki određujući način drugačija po značaju ili vrijednosti od građanskih i političkih prava, ili čak da socijalna pravda ne može biti shvaćena kao dio kanona savremenih ljudskih prava, ne može biti faktor za usmjeravanje rada tih organizacija“ – ističe ona u svom autorakom tekstu na openGlobalRights.
Ključ je u ovome: većina ljudi smatrala bi ‘pravo na život’ osnovnim ljudskim pravom, nečim što bi uvijek trebalo odmah sprovesti pred sudom. Ali pravo na život je besmisleno ako ljudi nemaju minimalni pristup hrani, čistoj vodi, adekvatnom smještaju i osnovnim ljekovima – Stanley Ibe.
Mnoge od ovih rasprava fokusiraju se na prava sindikata, koja su važna zbog nejednakosti pregovaračke moći između poslodavaca i radnika. Protivnici vjeruju da su ljudska prava individualna i stoga suštinski različita od kolektivnih prava radnika. Strahuju da će fokusiranje na individualna ljudska prava, umjesto na prava radnika kao grupe, podrivati solidarnost radnika.
Međutim, „ljudskopravaški“ pristup nužno ne šteti drugim strategijama, već ih može ključno dopunjavati. Kolektivna radna prava predstavljena su kao individualna prava u ugovorima o ljudskim pravima, ali su tamo kako bi pomogla ljudima da ostvare kolektivne i solidarne ciljeve. Na primjer, Evropska konvencija o ljudskim pravima štiti pravo na osnivanje i pridruživanje sindikatu u cilju promocije interesa radnika. Jasno je navedeno u tekstu i podržano pravnom praksom da je osnivanje sindikata zaštićeno kako bi se ostvarili interesi radnika i promovisali njihovi kolektivni ciljevi.
Ipak, Pedro Pizano, pomoćnik direktora programa za demokratiju pri Institutu McCain u Vašingtonu, u svom tekstu, misli nešto drugačije.
„Ekonomski i socijalni standardi svakako su dostojni i legitimni politički ciljevi za koje bi ljudi trebalo da se zalažu tokom vremena. To su oni koje svako pristojno društvo treba nastojati da postigne: adekvatan smještaj, hrana, zdravstvena zaštita, rad, obrazovanje…
S druge strane, ljudska prava su odmah sprovodljiva i uvijek podložna pravdi. Može se i treba ići pred sud i zahtijevati odmah pravo na recimo, slobodno vjersko ispovjedanje, ako je ono ograničeno. Država odmah mora prestati da krši to pravo i da pruži brzo zadovoljenje kada je potrebno.
Socijalnu i ekonomsku pravdu, s druge strane, treba postepeno ostvarivati. Države obećavaju da će ispunjavati socijalna i ekonomska prava u budućnosti, s obzirom na dostupne resurse i kapacitete. To su težnje, a ne odmah sprovodljiva prava.“
Stanley Ibe, advokat za ljudska prava u Nigeriji, sa ovim se ne slaže, smatrajući da pojam „postepenog ostvarivanja” zahtijeva pažljivu analizu.
„Za razliku od građanskih i političkih prava, neki tvrde da su socijalno-ekonomska prava toliko skupa da se mogu ostvariti samo postepeno, tokom vremena, kako države stiču više stručnosti, resursa i kapaciteta. Međutim, rizik je u tome što će to pravo biti neodređeno odloženo, budući da države stalno tvrde da su potrebni dodatni resursi i kapaciteti. U ovom slučaju,’postepeno ostvarivanje’ efektivno znači ‘nikada’, jer birokrate i zvaničnici odugovlače i izbjegavaju odgovornost.
Kako bi se izbeglo ovo vrsta terminalnog odlaganja, Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a pojasnio je da države nikada ne smiju koristiti ‘postepeno ostvarivanje’ kao opravdanje za nečinjenje i ne smiju koristiti siromaštvo kao odbranu.
Umjesto toga, postepeno ostvarivanje socijalno-ekonomskog prava, kao što su pravo na stanovanje, zdravstvo ili obrazovanje, zahtijeva od država preduzimanje konkretnih koraka, ma koliko mali ti koraci bili. Države moraju nastojati da postignu bolje, i to odmah, na transparentan i ozbiljan način.
Ključ je u ovome: većina ljudi smatrala bi ‘pravo na život’ osnovnim ljudskim pravom, nečim što bi uvijek trebalo odmah sprovesti pred sudom. Ali pravo na život je besmisleno ako ljudi nemaju minimalni pristup hrani, čistoj vodi, adekvatnom smještaju i osnovnim ljekovima. Zaštita ‘prava na život’ zahtijeva da uzmemo sve ove stvari u obzir.Indijski i južnoafrički sudovi priznaju da jedno ne može postojati bez drugog.
Tačno, globalna zajednica neće tako skoro tretirati socijalno-ekonomska prava isto kao civilna i politička prava. Uvijek će postojati dobri politički i ekonomski razlozi da se to ne učini: budžeti, rashodi, prihodi i percipirane efikasnosti. Međutim, to ne znači da socijalno-ekonomska prava nisu ‘stvarna’ ljudska prava. Jesu. Jednog dana, više sudova će ih tako tretirati.“
Neki aktivisti upravo i koriste zakon i sudove kako bi promovisali interese radnika, dok drugi koriste jezik ljudskih prava kako bi istakli moralno važnu prirodu zahtjeva radnika. Zapravo, jedan od najpoznatijih slučajeva koji se odnosi na prava sindikata u Evropi pokrenut je zajednički od strane pojedinaca i sindikata.
U Evropi, aktivisti za radna prava su uspješno predstavili pojedine slučajeve pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je 2009. godine presudioda je pravo na štrajk ključno za slobodu udruživanja i donio odluke koje štite migrantkinje domaćice. U Latinskoj Americi, Interamerički sud za ljudska prava donio jeodluku da su prava radnika bez dokumenata ljudska prava, tvrdeći da „prava radnika zavise od toga što je neko ljudsko biće, a ne od toga da li je migrant sa ili bez dokumenata“.
Izvan sudova, pravni zahtjevi radnika mogu dati podsticaj kampanjama aktivista i veću vjerodostojnost. Ovo se može ilustrovati raspravama u Velikoj Britaniji oko nove zakonodavne regulative o “modernom ropstvu”. Human Rights Watch, na primer, izdao je 2014. izvještaj o migrantkinjama domaćicama u Velikoj Britaniji, u kojem razmatra prava radnika (kao što su minimalna zarada i maksimalno radno vrijeme) kao ljudska prava i naglašavajući da “ljudska prava takođe podrazumijevaju socijalnu pravdu”.
Ove rasprave osnažile su organizacije i usmjerile kampanje koje promovišu prava radnika i ljudska prava. Globalno udruženi sindikati, na primjer, traže podršku od ljudskih prava kako bi im pružili veću zaštitu, a međunarodni okvirni sporazumi koji se sklapaju sa multinacionalnim kompanijama često uključuju detaljne odredbe o ljudskim pravima. Isti sindikati takođe aktivno sprovode kampanje protiv poslodavaca koji ne poštuju ljudska prava, kako unutar kompanije, tako i kroz globalni lanac snabdijevanja. Uprkos mnogim preprekama, milioni radnih ljudi širom svijeta bore se da ostvare svoje osnovno pravo na organizovanje stvaranjem i pridruživanjem sindikatima. Na taj način, dobijaju pristup mnogo većem obimu prava na poslu. Mnogi radnici, uključujući migrante, neformalne, domaće i ugovorne radnike, nalaze se u nesigurnim situacijama jer njihov rad nije zaštićen nacionalnim zakonima o radu. Sindikati se trude da uključe ove grupe radnika u svoje pregovore sa vladama i poslodavcima kako bi proširili i ojačali radničku zaštitu za svakoga.
„Prava radnika su ljudska prava, i imamo moralnu i pravnu obavezu da ih zaštitimo. Nije dopušteno nikome da eksploatiše radnike jednostavno radi ostvarivanja profitabilnijeg ili efikasnijeg poslovanja.” Virginia Mantouvalou, profesorica ljudskih prava i radnog prava Pravni fakultet na UCL (Velika Britanija)
Zašto su radna prava ljudska prava?
Najveći dio naših života provedemo radeći. To znači da su radnička prava, kao što su sloboda udruživanja, pravo na štrajk, zabrana ropstva, zabrana prisilnog rada, zabrana diskriminacije, zabrana zlostavljanja na radu, pravo na zaštitu i zdravlje na radu, kao i pravo na fer i dostojnstvene uslove rada, od suštinskog značaja. U većini slučajeva, ona prevazilaze argumente o profitu i efikasnosti.
Neka od najtežih kršenja dešavaju se među radnicima u neformalnom sektoru, migrantima i ženama u globalnim lancima snabdijevanja.
Žene su najčešće usmjerene ka niskoplatežnim, nisko rangiranim poslovima, u najmanje zaštićenim segmentima ekonomije. Rodna razlika u platama iznosi negdje i do 77%, žene obavljaju veći dio neplaćenog brige o porodici, a mnoge se suočavaju sa verbalnim, fizičkim ili seksualnim zlostavljanjem, seksualnim uznemiravanjem ili silovanjem na radnom mjestu. Što se tiče osnovnog ljudskog prava na tjelesni integritet, godišnje ima otprilike 2,78 miliona smrtnih slučajeva izazvanih nesrećama ili bolestima, a 374 miliona nefatalnih povreda na radu (ILO, 2019b).
Nažalost, nacionalni zakoni i politike kompanija doprinose nejednakosti sistematskim podrivanjem osnovnih prava većine radnika u svijetu. Najvažnije od svega, vlade i korporacije uskraćuju radnicima pravo na slobodu okupljanja i udruživanja, što ih sprječava da se udruže kako bi se zalagali za svoja prava. Korporativna društvena odgovornost stvorila je milijardersku volontersku industriju usaglašavanja koja je potpuno neefikasna. Ovo je u oštroj suprotnosti sa obavezujućim sporazumima, poput Sporazuma iz Bangladeša, pregovaranim sa sindikatima. Mnoge države ne uspijevaju zaštititi prava radnika na slobodu okupljanja: to uključuje potpune zabrane nezavisnim sindikatima u zemljama poput Saudijske Arabije i Kine, nove zakone o radu u Indiji koji povećavaju fleksibilnost; gušenje sindikata u Egiptu i Južnoj Koreji, ili pojedine države u SAD koje pružaju podršku iz sjenke velikim kompanijama da ostanu bez sindikata. Koordinisani napadi na radnička prava, kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou su postali praksa, Korporativno saučesništvo u kršenju radničkih i ljudskih prava i njihova sposobnost smanjenja ili eliminacije određenih prava je sveprisutna, a kao slikovit primjer za rasprostranjenost ovakvog pristupa služi grupa poslodavaca Međunarodne organizacije rada (ILO) koja je još 2012. tvrdila da pravo na štrajk, koje štiti Konvencija 87, zapravo ne postoji.
Stephen Hopgood, profesor međunarodnih odnosa na SOAS, Univerzitet u Londonu Živimo u eri ne trijumfa, već kraja univerzalnih ljudskih prava. U našem multipolarnom svijetu rasute državne i društvene moći, inherentna ograničenja globalnog modela ljudskih prava koje zagovaraju organizacije poput Amnesty International i Human Rights Watch postaju bolno očigledna. Ako koncept globalnih ljudskih prava treba da opstane, mora se pojaviti nova vrsta pokreta, političkija, transnacionalna, agilna i prilagodljiva, zamjenjujući današnji model aktivizma koji se vodi odozgo, sa Zapada. Zašto, na primjer, krivična pravda, a ne socijalna pravda, obiljležava predvodnike ljudskih prava globalno? Zato što to tvrde Amnesty, Human Rights Watch, Visoki komesar UN za ljudska prava, Međunarodni Crveni krst i Međunarodna komisija za pravnike Zato cijela nova vrsta aktivizma može biti odgovor, donoseći sa sobom dublje promjene u socijalnoj i političkoj sferi, nego što će to ikada biti ljudska prava shvaćena na uski ideologizovani način na relaciji New York-Ženeva-London, fokusiran na međunarodno pravo, krivično pravosuđe i institucije globalnog upravljanja. Ovako shvaćena ljudska prava su proizvod 1% populacije, preostali dio svijeta, 99%, vidi aktivizam za ljudska prava kao jedan od mnogih mehanizama za ostvarivanje značajnih društvenih promjena. Po svojoj prirodi, ljudska prava s malim početnim slovom su oblikovana, prilagodljiva, pragmatična i raznolika – to su demokratski normativi s donje strane, a ne autoritativna pravila s vrha.
Zato su ljudska prava dragocjena za radnike. Pružaju radnicima glas i nude politički i moralni prostor najranjivijim grupama, poput neorganizovanih, nedovoljno obučenih i neregistrovanih radnika. Ona zahtijevaju da zakon štiti radnike i da ih niko ne može lako zanemariti. Na koncu, uz podršku ljudskih prava, radnici su u mogućnosti da odbiju eksploataciju učinjenu u ime efikasnosti.
Ljudska prava su prije svega moralni zahtjevi o normativnim standardima ka kojima bi sve pristojne društvene zajednice trebale težiti. Kao moralni zahtjevi, prava se temelje na ljudskom dostojanstvu, građanstvu i jednakosti, koje pojedinci moraju uživati kako izvan radnog mjesta, tako i unutar njega. I države i poslodavci obavezani su poštovati principe ljudskih prava prema svojim građanima i radnicima. Kada poslodavci svoje radnike tretiraju s poštovanjem, radno mjesto može biti mesto samoostvarenja. Međutim, kada ih tretiraju s prezrenjem, kao običnu radnu snagu koja im obezbjeđuje profit, to se pretvara u mjesto eksploatacije i poniženja.
Zauzimanjem za svoje dostojanstvo i prava zajedno, i izazivanjem sistema koji podriva ta prava, radni ljudi nalaze kolektivna rješenja za lokalne probleme – stvarajući putokaze za promjene drugim radnicima, preko industrija, granica i kultura. Kada radni ljudi mogu ostvariti svoja osnovna prava, zajedno mogu izazvati globalni sistem siromaštva i eksploatacije i ostvariti svjetliju budućnost za sebe i svoju djecu.
Danka Vraneš Redžić
Tekst je nastao u okviru projekta „Rights UP,Rise UP!“, koji realizuje NVO KUĆA u partnerstvu sa NVO DSCG. Projekat je podržan od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO) u okviru programa „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost NVO KUĆA i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.
No Comments