POLOŽAJ ŽENA NA TRŽIŠTU RADA U CRNOJ GORI – ZA RAVNOPRAVNOST DOĐI SJUTRA

27 Nov POLOŽAJ ŽENA NA TRŽIŠTU RADA U CRNOJ GORI – ZA RAVNOPRAVNOST DOĐI SJUTRA

Prije nepunih mjesec dana Ustavni sud je donio odluku da je član 17. Zakona o PIO neustavan, odnosno diskirminatoran. Zakonskim propisom da žene u stiču pravo na penziju dvije godine ranije od muškaraca, po procjeni Ustavnog suda povrijeđeni su ustavni principi „…o zabrani diskriminacije, jednakosti svih pred zakonom i rodnoj ravnopravnosti… jer je kao zakonski kriterijum za sticanje prava osiguranika na starosnu penziju propisao različit broj godina života, isključivo u zavisnosti od ličnog svojstva osiguranika, tj.biološke karakteristike-pola…“

Dok je Zakon ranije dozvoljavao da radnici mogu poći u penziju po dva osnova – ili po osnovu godina starsoti ili godina staža, sada nijedan zaposleni neće moći da ostvari pravo na penziju prije ostvarenih 40 godina radnog staža. Odluka je izazvala negodovanje sindikata, civilnih organizacija, stručne i laičke javnosti, jednog dijela političkih partija, koji je vide kao korak unazad kada je riječ o radničkim pravima i socijalnoj pravdi. Iz Unije slobodnih sindikata odluku su nazvali bezumnom, jer će sada veliki broj radnika, a pogotovo žena, morati da radi preko 70 i više godina života da bi stekli pravo na penziju. Iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava smatraju da  je odluka donesena nepromišljeno, te da nema utemeljenje ni u Ustavu ni u evropskim stadardima. I dvije sutkinje Ustavnog suda, Snežana Armenko i Miomirka Tešić su zajednički izdvojile mišlljenje.

Odluka je u međuvremenu objavljena u Službenom listu i stupila na snagu. To zapravo znači, da onima koji su ove godine ostvarivali pravo na penziju po osnovu godina života, to neće biti omogućeno, ukoliko do objavljivanja u Službenom listu nijesu podnijeli zahtjev za penziju. To zapravo znači da je, kako navode iz Unije slobodnih sindikata, „nemoguća primjena odredbe 197 Zakona PIO, po kojoj su u ovoj godini žene mogle da idu u starosnu penziju kada napune 62 godine i šest mjeseci života i 15 godina penzijskog staža, dok su naredne godine to pravo mogle da ostvare sa 62 godine i devet mjeseci života i tako svake naredne godine uz povećanje starosne granice za po tri mjeseca, do 2028. godine. Sa navršene 64 godine života, žene u Crnoj Gori su mogle da biraju da li će ostati na tržištu rada do navršene 66 godine života (kao i muškarci), ili će iskoristiti priliku da se penzionišu. Upravo činjenica da se radilo o izboru same žene između ponuđenih opcija, predstavljala je nespornu pozitivnu diskriminaciju, a ne diskriminaciju po osnovu pola, kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda“.

Da ova odluka zapravo ne donosi izjednačavanje položaja prava žena i muškaraca na radnom mjestu, već dodatno pogoršava položaj žena u postojećem kontekstu, saglasni su i u Akciji za ljudska prava i Centru za ženska prava. Ove dvije organizacije smatraju da obrazloženje Ustavnog suda ne odgovara dopuštenju Ustava Crne Gore da se ženama omoguće povoljniji uslovi dok se ne ostvari cilj rodne ravnopravnosti (tzv. pozitivna diskriminacija) i da evropski standardi koji obavezuju Crnu Goru nijesu primoravali Ustavni sud da donese ovakvu odluku.

„Tačno je da standardi propisani direktivama Evropske unije nalažu izjednačavanje uslova za odlazak u penziju na osnovu pola. Međutim, EU traži postepeno izjednačavanje, nikako naprečac, dok se ne stvore drugi uslovi koji omogućavaju ravnopravan položaj žena, da to ne mora da se radi kroz penzije. Evropski sud za ljudska prava izričito smatra da omogućavanje povoljnijih uslova za odlazak žena u penziju nije diskriminacija“- ističu iz ove dvije organizacije i navode niz zemalja koje ovo pravo još uvijek predviđaju, kao što su Austrija, Bugarska, Litvanija, Poljska, Rumunija, Švajcarska, Turska.

Kako navode, iako Evropski sud pravde jeste zauzeo stav da države o ravnopravnom položaju žena treba da brinu tokom cijelog njihovog poslovnog života, umjesto da to nadoknađuju kroz pravo na starosnu penziju, dosadašnje zakonsko određenje nije u suprotnosti sa mjerama pozitivne diskriminacija žena, koje su privremenog karaktera i koje treba ukinuti tek kada se postigne cilj zbog kojeg su uvedene – u ovom slučaju rodna ravnopravnost u oblasti rada. Mjere pozitivne diskriminacije upravo i postoje dok se ne prevaziđu ove neravnopravnosti, pa ih zbog toga i Evropski sud za ljudska prava i Evropska unija u vidu Direktive o jednakom tretmanu u oblasti socijalne zaštite i dozvoljavaju.

„Zato i smatramo da odluka Ustavnog suda da izjednači muškarce i žene u ostvarivanju prava na starosnu penziju, a bez unaprijeđenih servisa za brigu i uslova za rad i zapošljavanje žena koje zahtijeva Direktiva Evropskog parlamenta i Savjeta Evropske unije 2006/54/EC, stavlja žene u još nepovoljniji položaj od postojećeg.

Ustavni sud Crne Gore kao da sudi u nekoj drugoj državi u kojoj je pozitivna diskriminacija žena postala nepotrebna. Nažalost, Crna Gora je daleko od Ustavom garantovane rodne ravnopravnosti, a to u kontinuitetu pokazuju i izvještaji međunarodnih organizacija. Iako se sada patrijarhalne navike polako mijenjaju, žene koje stasavaju za penziju su po pravilu odradile dva puna radna vremena, jedno na poslu, a drugo kod kuće i zaslužuju pravo da se ranije penzionišu ako to žele.“

Većina smatra da je Ustavni sud ovom odlukom pokazao temeljno nerazumjevanje politika rodne ravnopravnosti i razloga za postojanje “pozitivne diskriminacije“. „izjednačavanje starosne granice odnosno godina radnog staža između žena i muškaraca može biti opravdano i utemeljeno samo i jedino onda kada bude bila ostvarena pravedna distribucija bremena reproduktivnog rada. Sve prije ili nezavisno od toga je direktan udar na prava zaposlenih žena. Žene u Crnoj Gori još uvijek rade dva radna vremena, jedno na poslu, a drugo kod kuće. Doprinos ženskog neplaćenog rada ekonomiji brige je neuporedivo veći od doprinosa muškaraca.“ – ističu iz ove dvije organizacije. To nas dovodi i do ključne teme ovog teksta:

Da li su žene ravnopravne na tržištu rada?

Crna Gora je, nažalost, još uvijek daleko od Ustavom garantovane rodne ravnopravnosti, Posljednji Indeks rodne ravnopravnosti za 2023. godinu, izmjeren u Crnoj Gori prema metodologiji standardizovanoj za EU, iznosi 59,3 dok u EU(27) ovaj prosječan indeks iznosi 68,6. Smatra da je najveći jaz u kategorijama moći i novca.U Crnoj Gori je stanje, dakle, gore od evropskog prosjeka za čak 9,3 indeksna poena, dok joj do maksimalnih 100, koji bi značili da je rodna ravnopravnost postiguta, nedostaje čitavih 40,7.

Iz izvještaja Evropske komisije s kraja 2022 godine, evidentno je da su žene jedna od najranjivijih kategorija na tržištu raada u Crnoj Gori. Prisutan je, kako se navodi, “rodni jaz u stopi zaposlenosti, rodni jaz u platama za isti rad, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, manjak pristupačne brige o djeci, neplaćeni rad i sistem poreskih olakšica, pitanja su koja imaju krajnje negativne posljedice na položaj žena u društvu. Nijedan pomak nije učinjen u pogledu zakonodavnih i drugih mjera usmjerenih na uspostavljanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života… Žene se i dalje suočavaju sa poteškoćama u ostvarivanju prava na nasljeđe i imovinskog prava u brakorazvodnom postupku. Neodostaju rodno budžetiranje i rodna komponenta u obrazovnoj politici.“

U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru od 08.11.2023. godine, navodi se da su se rodne razlike povećale nakon pandemije. Iako je stopa nezaposlenosti žena (uzrasta 15-64 godine) brže smanjena (za 2,3 postotna poena) u 2022. godini u odnosu na muškarce, aktivnost žena (61,4%) i dalje je značajno niža od aktivnosti muškaraca (73,9%). Prema podacima MONSTAT-a, razlika između stopa aktivnosti muškaraca i žena još je veća (79,7% za muškarce i 66,8% za žene). Prema Svjetskoj banci, udio žena u top menadžmentu iznosi svega 15%, a u vlasništvu preduzeća 24%. Da dostignu potpunu ekonomsku nezavisnost ženama otežava i neravnoteža u raspodjeli kućnih poslova, ali i porodičnih obaveza.

Da društvo još uvijek suštinski ne omogućava jednake šanse za zaposlene muškarce i žene, navodi i naša sagovornica koja je zaposlena na rukovodećoj poziciji u jednoj većoj privatnoj kompaniji. “Svojim radom i zalaganjem sam ostvarila sadašnju poziciju i jedina sam žena rukovodilac izjednačena sa kolegama. Nemam utisak da sam morala više da se dokazujem u odnosu na muškarce sa kojim radim, međutim šanse za napredovanje su mi mnogo manje. Bez obzira što imam mogućnosti da obezbijedim pomoć u kući, od mene se, kao od majke i supruge ipak očekuje da mnogo više vremena posvetim porodičnim obavezama. To često znači da moram preskočiti poslovne sastanke u popodnevnim časovima, kao i puteve u inostranstvo koji traju više dana. Svjesna sam da u sadašnjim okolnostima neću moći da napredujem makar dok djeca ne porastu, ali pravila biznisa su neumoljiva i jednaka za sve.”

U pomenutom izvještaju, Evropska komisija je, još jednom izrazila ozbiljnu zabrinutost i usled trenda porasta broja femicida, s nedovoljnim odgovorom od strane vlasti, te slučajeva javno izražene mizoginije i rodno zasnovanog nasilja. Primjerima da se žene zbog svog posla suočavaju sa najprizemnijim uvredama, svjedočimo kontinuirano.

Jelena Nedović, poslanica vladajućeg Pokreta Evropa sad (PES) nedavno je bila izložena javnom linču u vezi sa poslom koji obavlja. Navodi da je ovo bolno iskustvo još jednom podsjetilo na dvostruke aršine kada su u pitanju muškarci i žene koji se profesionalno bave politikom. „Više puta sam govorila o ovom problemu koji, nažalost, niti je počeo niti se završio sa mnom. Bez obzira koliko predstavlja neprijatno iskustvo, vjerujem da smo upravo mi, žene u politici, dužne da skrenemo pažnju javnosti i podijelimo svoja iskustva. Ostala sam zatečena brojem žena koje su mi se javile i podijelile svoja iskustva koja su doživjela na radnim mjestima, kada su, iz različitih razloga postale žrtve najprizemnijih ličnih napada kroz koje su prolazile same ili uz podršku porodice. Ponavljam, borba za ravnopravnost žena i muškaraca koji obavljaju neki posao nije započela sa nama, ali mi smo dužne da u toj borbi istrajemo ako ne zbog sebe, onda zbog generacija djevojčica i djevojaka koje dolaze”.

Diskriminacija žena u oblasti rada je, prema poslednjim dostupnim istraživanjima (Centar za ženska prava, 2019), najprisutnija pri zapošljavanju, napredovanju, potpisivanju ugovora, ostvarivanju prava na naknade, u odnosu na radne uslove, porodiljsko odsustvo i seksualno uznemiravanje na radnom mjestu.

Ono što najprije upada u oči, jeste činjenica da ne postoji jedinstvena evidencija o rodno-zasnovanoj diskriminaciji na radnom mjestu. Institucionalni podaci su nepouzdani, iako prema Zakonu o zabrani diskriminacije sudovi, tužioci, prekršajni sudovi, policija i inspekcije moraju voditi evidenciju o pokrenutim postupcima i donesenim odlukama u vezi sa diskriminacijom. Ove evidencije treba da se podnose jednom godišnje Instituciji ombudsmana, koja zatim izvještava o diskriminaciji u svojim godišnjim izveštajima. Ovaj nedostatak uočava i Ombudsman Crne Gore, koji u izvještaju iz 2017. godine „sa zabrinutošću ponavlja da državne institucije još uvijek nisu uspostavile pravilan sistem prikupljanja podataka, tako da o diskriminaciji najčešcé izvještavaju na nesistematičan, neorganizovan način i na izričit zahtjev Ombudsmana“.

Prilikom istraživanja Centar za ženska prava je podatke prikupljao iz različitih izvora kako bi došli do što preciznije slike. Iako su podaci iz 2019, godine, oni su vrlo signifikantni:

Prema podacima dobijenim u anketnom ispitivanju, više od polovine slučajeva rodno zasnovane diskriminacije (57%) dogodilo se u privatnom sektoru i više od jedne trećine ́ (35%) u javnom sektoru. Intervjui sa ženama koje su iskusile rodno zasnovanu diskriminaciju potvrdile su ove nalaze. Većina ́ ih je radila u privatnom sektoru, posebno u sektoru maloprodaje i uslužnim djelatnostima – navodi se u ovom izvještaju.

 Istraživanje je pokazalo da je rodnu diskriminaciju na poslu vršilo 82% muškaraca, 4% žena, a 14% ispitanica je izjavilo da su imali negativna iskstva kada su u pitanju muškarci i žene.

Iskustvo sa potencijalnim diskriminatornim pitanjima prilikom zaposlenja prijavilo je skoro 70% ispitanica.

Čak 34% ispitanica prijavilo je neki oblik seksualnog maltretiranja na poslu. Od toga je 10,1 odsto ispitanica izjavilo da im je nadređeni predložio seksualni odnos a čak 4,5 odsto da ih je nadređeni primoravao na seksualni odnos.

Nadalje, 35 % žena koje su bile trudne od 2008. godine izjavilo je da nisu bile plaćene u to vrijeme ili da nisu koristile Vladinu finansijsku podršku što dokazuje da je trudnoća jedan od glavnih razloga diskriminacije, a čak 42%  žena se nakon trudnoće nije vratilo na isto radno mjesto.

53% njih je reklo da je razlog bio raskid ugovora od strane poslodavaca, 17% da im je istekao ugovor – iako postoji klauzula u zakonu o radu da porodiljsko odsustvo ne ulazi u dvije godine trajanja ugovora na određeno.

U izvještaju se posebno ističe da je odgovor insitutcija bio posebno zabrinjavajući. 6,5% ispitanica su izjavile da su iz nadležnih institucija odbili da ih saslušaju, 71,7% je izjavilo da su ih institucije saslušale ali nisu mogle da pomognu, 10,7% je reklo da su ih institucije saslušale i pokušale da pomognu, dok je a 10,8% navelo da su institucije pomogle da se procesuira slučaj.

Iste godine, od strane Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore sprovedeno je i kvalitativno istraživanje o položaju žena na tržištu rada u Crnoj Gori. U zaključcima i preprukama sa konferencije koja je organizovana nakon istraživanja, konstatuje se da žene pripadaju najrizičnijoj grupi iako su formalno pravno najzaštićenija kategorija, na tržištu rada. Najrizičnija grupa kada se govori o diskriminaciji žena na tržištu rada su majke, posebno samohrane majke, a  planiranje porodice i majčinstvo su jedan od najčešćih razloga diskriminacije žena, kako pri zapošljavanju, tako i na radnom mjestu. Često nijesu dovoljno zaštićene ni tokom trudničkog i porodiljskog odsustva, a među dominantnim osnovima diskriminacije žena na tržištu rada su izgled i starosna dob,  pri čemu su posebno ranjive  žene koje pripadaju grupama diskriminisanim po drugim osnovama.

Navodi se da zapošljavanje žena u Crnoj Gori nerijetko zavisi od ličnog poznanstva, a ne sposobnosti i obrazovanja, a prisutna je i razlika u zaradama kada su u pitanju muškarci i žene. Bez obzira na stepen obrazovanja i funkciju, žene su uglavnom manje plaćene u odnosu na muške kolege koje pokrivaju isto radno mjesto.

Osim što su diskriminisane pri traženju posla, žene u Crnoj Gori su u velikoj mjeri izložene nesigurnosti i strahu hoće li uspjeti da zadrže posao, jer ga često obavljaju bez adekvatnog, a nerijetko bez bilo kakvog ugovora o radu, a pisutan je i mobing i seksualno uznemiravanje na radnom mjestu.

Iako su podaci i jedne i druge organizacije stari tri godine, sasavim je realno očekivati da su oni i danas isti, ako ne i gori, uzimajući u obzir izvještaje Evropske komisije o Crnoj Gori za 2022. i 2023 godinu.

Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore, u izjavi datoj za portal Vijesti u  junu ove godine, kostatuje da i pored kvalitetnih zakonski rješenja, u najvećoj mjeri usaglašenih sa standardima Evropske unije, kao veliki problem ostaje njihova primjena, a tome najbolje svjedoči položaj žena na tržištu rada, gdje vidimo da sve ono što piše u zakonima nije primijenjeno. Nejednakost zarada žena i muškaraca o tome najbolje svjedoči.

„Za žene su rezervisana nesigurna radna mjesta, bilo da su angažovane po ugovorima o djelu, ugovorima o privremenim i povremenim poslovima ili agencijskim ugovorima što im ne daje nikavku sigurnost niti za zadovoljenje egzistencijalnih potreba, niti planiranja budućnosti, jer angažovanje pod takvim ugovorima podrazumijeva da nemate nikakva prava iz radnog odnosa, a ne možete ni kreditno da se zadužite“  – navela je ona. Takođe, ističe Mihajlovićeva, kod nas još uvijek ne postoji zakonski osnov po kome bi se plaćali njega i rad u domaćinstvu koji je negdje dupli rad, zalaganje koje žene na dnevnom nivou ulažu u odnosu na muškarce. „U USSCG se nadamo da ćemo izmjenama Zakona o radu koje se očekuju naredne godine postići da dodatnim usaglašavanjem našeg radnog zakonodavstva sa evropskim direktivama uspijemo da uvažimo i damo doprinos valorizaciji neplaćenog rada kod kuće. Možda to neće biti u nekom novačnom iznosu, ali se nadam da će moći da doprinese olakšanju pomirenja profesionalnih i porodičnih obaveza žena. Kada znamo kakav je odnos našeg društva prema ženama i očekivanje da one obavljaju najveći dio kućnih poslova vjerujemo da ćemo moći da nađemo neku ravnotežu i uvažimo doprinos koje daju društvu u cjelini, ne samo na radnom mjestu, nego i u očuvanju porodice kao osnovne ćelije društva“

Prema podacima UNDP-a žene u Crnoj Gori u prosjeku provedu 10 godina života u neplaćenom kućnom radu. Takođe, doprinos ženskog neplaćenog rada ekonomiji brige je neuporedivo veći od doprinosa muškaraca.  Podaci UNDP-a pokazuju da su žene tokom tri mjeseca pandemije COVID-19, ostvarile 122,3 miliona eura novčanog ekvivalenta vrijednosti poslova neplaćene njege i rada u domaćinstvu, odnosno 90% više od muškaraca u istom periodu. Ako se ovi podaci projektuju na 12 mjeseci, može se zaključiti da su žene ostvarile vrijednost novčanog ekvivalenta poslova njege i rada u domaćinstvu u iznosu od 489 miliona eura ili 10% BDP, u poređenju sa 5% koje su ostvarili muškarci (254 miliona eura) u 2019. godini. Ipak, neplaćeni rad njege i rada u domaćinstvu se kontinuirano izostavlja iz ekonomskih politika, iako takvo opterećenje negativno utiče na pristup žena plaćenoj ekonomiji.

Jelena Nedović ističe da“Sistem podrške zaposlenim ženama nije dovoljno dobro razvijen”, i zaključuje da se ovo odnosi na servise koje je neophodno omogućiti ženama, ali i na pravedniju raspodjelu obaveza u privatnom životu.

Od žena se danas očekuju rezultati koje postižu žene u razvijenim državama EU, a sistem podrške nije ni približno isti. Potrebno je koristiti svaku priliku da se žene osnaže da u postojećim okolnostima ostvare svoje profesionalne potencijale najmanje u mjeri u kojoj je to omogućeno muškarcima.

Danka V

Tekst je nastao u okviru projekta „Rights UP,Rise UP!“, koji realizuje NVO KUĆA u partnerstvu sa NVO DSCG. Projekat je podržan od strane Centra za građansko obrazovanje (CGO) u okviru programa „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost NVO KUĆA i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.