02 Dec UPOZNAJ SVOJA PRAVA (III DIO): PRAVO NA RADNO VRIJEME

PRAVO NA RADNO VRIJEME

Posljednjih godina, pa i decenija, tržište rada je pretrpjelo evoluciju – neki autori govore čak i o potresima koji su radne odnose izmijenili iz temelja. Kako god, evidnetno je da danas  uslovi pod kojima se radnici zapošljavaju kao i uslovi u kojima rade nijesu isti kao generacijama koje su im prethodile. Usled globalizacije i ukrupnjavanja kapitala na jednoj strani, te pokretanja mini biznisa, porodičnih firmi, malih preduzeća, start-apova i eksplozije onlajn preduzentništva na drugoj strani, tržište rada postalo je nepredvidivije i fleksibilnije. To samo po sebi ne predstavlja negativnu pojavu, može imati značajnih prednosti kako za poslodavce, tako i za zaposlene. Međutim, ono što je konstanta ovih promjena jeste porast sve izraženije napetosti između ove dvije skupine, koja u najčešćem ima negativne posledice po zaposlene. Fleksibilnost tržišta rada često znači i manju sigurnost radnoga mjesta za radnika, jer je jedna od njegovih najčešćih karakteristika olakšano otpuštanje i zapošljavanje radnika (u mnogim zemljama reforme radnog zakonodavstva sada olakšavaju zapošljavanje i otpuštanje radnika, čime se smanjuju troškovi poslodavca pri smanjivanju ili povećavanju broja radnika). Sve je manje ugovora na neodređeno vrijeme, a sve više na određeno i drugih oblika ugovora sa ograničenim vremenskim trajanjem. Sledstveno tome i radno vrijeme postaje sve fleskibilnije, kao i obračuni plata, tj, sve se prilagođava  zahtjevima poslovne politike i uspjehu (zaradi, profitu) ili neuspjehu preduzeća.

Uviđajući takvu situaciju mladi ljudi koji su se upravo zaposlili, ili koji rade kratak vremenski period, često produžavaju radno vrijeme (čak i kad se to od njih traži) u želji da se nametnu i dokažu, izbjegavaju (ne insistiraju na njima) pravo na pauze i nedjeljne odmore kako bi pokazali svoju posvećenost i lojalnost, a sve sa ciljem čuvanja radnog mjesta. Njihov pozitivan odgovor na nezaobilazno pitanje iz upitnika prilikom zapošljavanja – da li su spremni da rade prekovremeno?“ – postaje i obilježje njihove svakodnevnice. Iako to može imati kratkoročne koristi i možda uticati na visinu njihovih primanja, dugoročno može ostaviti značajne posljedice po njihovo zdravlje, smanjenje radnih sposobnosti, kvalitet rada i život uopšte.

Broj sati rada i način na koji su organizovani mogu imati značajan uticaj na kvalitet rada i života uopšte. Rad može uticati na zdravlje radnika, posebno ako je radno vrijeme dugo i nestandardno. Na primjer, dokazano je da radno vrijeme duže od 48 sati nedjeljno predstavlja značajan uzrok stresa na radnom mjestu, što značajno povećava opasnost od problema s mentalnim zdravljem, dok više od 60 sati rada nedjeljno povećava rizik od bolesti srca; radnici koji mijenjaju smjene često se žale na probleme sa spavanjem i koncentracijom, pri čemu noćni rad značajno utiče na zdravlje ljudi zbog promjena ustaljenog bioritma.

Puno radno vrijeme, shodno Zakonu o radu, iznosi 40 časova u radnoj nedjelji, dok se kolektivnim ugovorom može utvrditi radno vrijeme kraće od 40 časova u radnoj nedjelji. Ono što je važno jeste da ne može biti utvrđeno duže radno vrijeme od definisanog Zakonom. Zaposleni koji radi puno radno vrijeme može zaključiti ugovor o dopunskom radu sa istim ili drugim poslodavcem, ako posebnim zakonom nije drukčije uređeno^[1].

Nepuno radno vrijeme može se zaključiti ugovorom o radu, pri čemu ono ne može biti kraće od 1/4 punog radnog vremena, odnosno 10 časova. Radna mjesta na kojima se zaključuje ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom utvrđuju se aktom o sistematizaciji, u zavisnosti od prirode posla i organizacije rada kod poslodavca. Zaposleni može u okviru 40-časovne radne nedjelje da zaključi ugovor o radu kod više poslodavaca i na taj način ostvari puno radno vrijeme. Način ostvarivanja prava i obaveza i raspored radnog vremena zaposlenih koji su zaključili ovakvu vrstu ugovora o radu uređuje se sporazumom poslodavaca.

Skraćeno radno vrijeme zbog otežanih uslova rada omogućava se zaposlenom koji radi na naročito teškim, napornim i za zdravlje štetnim poslovima srazmjerno. Skraćivanje se vrši srazmjerno štetnom uticaju na zdravlje, odnosno radnoj sposobnosti zaposlenog, ali ono po ovom osnovu ne može biti kraće od 36 časova u radnoj nedjelji. Zaposleni koji radi na ovakvim poslovima ne može na tim poslovima raditi prekovremeno, niti se može na takvim poslovima zaključiti ugovor o radu kod drugog poslodavca.

Prekovremeni rad, kao i što sama riječ kaže, predstavlja rad koji traje duže od punog radnog vremena. On se može organizovati samo u izuzetnim slučajevima, ako se odgovarajućom organizacijom rada i rasporedom radnog vremena ne može završiti iznenada povećani obim posla i može trajati samo onoliko vremena koliko je neophodno da se otklone uzroci zbog kojih je uveden, ali ne duže od 10 časova nedjeljno.

Obaveza je poslodavca da prekovremeni rad uvodi pisanom odlukom prije početka tog rada, ali ako zbog prirode posla ili hitnosti obavljanja prekovremenog rada nije moguće zaposlenom odrediti prekovremeni rad pisanom odlukom, prekovremeni rad se može odrediti i usmenim putem, s tim što je poslodavac dužan da pisanu odluku o tome zaposlenom uruči naknadno, a najkasnije pet dana nakon izvršenog prekovremenog rada.

Pored toga, postoje slučajevi, propisani zakonom, kada je zaposleni dužan da radi prekovremeno, a što je obično u slučajevima koje se kolokvijalno nazivaju „vanrednim okolnostima“. Pod tim se podrazumijeva rad usled prevencije neposrednog nastupanja opasnosti po bezbjednost i zdravlje ljudi ili veće materijalne štete koji neposredno predstoje; elementarne nepogode (zemljotres, poplave i dr.); požara, eksplozije, jonizujućih zračenja i većih iznenadnih kvarova na objektima, uređajima i postrojenjima; epidemije ili zaraze koje dovode u opasnost život ili zdravlje ljudi, ugrožavaju stočni ili biljni fond i druga materijalna dobra; zagađivanja vode, namirnica i drugih predmeta za ljudsku i stočnu ishranu u većem obimu; saobraćajnog ili drugog udesa kojim su ugroženi životi ili zdravlje ljudi ili materijalna dobra većeg obima; potrebe da se bez odlaganja pruži hitna medicinska pomoć ili druga neodložna medicinska usluga; potrebe da se izvrši neodložna veterinarska intervencija; kao i u drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom.

Noćni rad je rad koji se obavlja u vremenu od 22 časa do 6 časova narednog dana i predstavlja poseban uslov rada. Zaposleni koji radi noću najmanje tri časa svog dnevnog radnog vremena, odnosno zaposleni koji noću radi najmanje trećinu svog punog godišnjeg radnog vremena, ima pravo na posebnu zaštitu, u skladu sa propisima iz oblasti zaštite na radu. Ako bi se zaposlenom koji radi noću po mišljenju nadležnog zdravstvenog organa zbog takvog rada moglo pogoršati zdravstveno stanje, poslodavac će ga rasporediti na odgovarajući dnevni posao. Poslodavac kod kojeg se obavlja ovakva vrsta rada u smjenama dužan je da obezbijedi zamjenu smjene tako da zaposleni ne može raditi noću (noćna smjena) neprekidno duže od jedne radne nedjelje.

Rad u vrijeme praznika je dozvoljen, ali pod određenim uslovima. Naime, ako zaposleni radi za vrijeme državnih i vjerskih praznika zbog neophodne potrebe procesa rada, ima pravo na uvećanje zarade koje je propisano Opštim kolektivnim ugovorom i uvećava se po času 150%. Zakonom o državnim i drugim praznicima definisani su državni i drugi praznici u Crnoj Gori, i za vrijeme njihovog trajanja zaposlenima je garantovana naknada za odsustvo sa rada.

Zakonom o svetkovanju vjerskih praznika definisani su vjerski praznici i propisano je da su preduzeće, ustanove, druga pravna lica, državni organi i preduzetnici obavezni da zaposlenima, koji žele da svetkuju svoje vjerske praznike, daju plaćeno odsustvo za radne dane koji padaju u dane vjerskih praznika. Zaposleni koji žele da svetkuju vjerske praznike dužni su da o tome obavijeste odgovorno lice, odnosno preduzetnika najkasnije tri dana prije vjerskog praznika.

Rad roditelja sa polovinom punog radnog vremena je još jedna mogućnost koja je dozvoljena zaposlenima i vezana je za period nakon isteka roditeljskog odsustva. Naime, ukoliko je procijenjeno da je djetetu potrebna pojačana radna njega, jedan od zaposlenih roditelja ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena za vrijeme dok dijete navrši tri godine života. Ovo pravo ima i  usvojilac djeteta ili lice kome je nadležni organ starateljstva povjerio dijete na staranje i njegu, kao i roditelj, usvojilac ili lice kome je nadležni organ starateljstva povjerio dijete sa smetnjama u razvoju na staranje i njegu, odnosno lice koje se stara o osobi sa teškim invaliditetom u skladu sa posebnim propisima. To radno vrijeme smatra se punim radnim vremenom za ostvarivanje prava iz rada i po osnovu rada.

Mladiradnici.me

[1]